srijeda, 06.05.2009.
Kako je sve počelo....
Čula sam jutarnji doziv ptica...
njihovu pjesmu što mi se tiho uvukla pod jastuk i svaki kutak moje sobe.
Osječala sam miris boje koja je prekrila tek nedavno prefarbane zidove.
Čak su se i jutarnje zrake Sunca kroz prozračne zastore odlučile poigrati na mojem licu. Sve se činilo tako savršenim, te mi jednostavno nije padalo na pamet da se dignem i tako ostavim svoj udobni krevet u čijem sam toplom zagrljaju trenutno ležala. Odlučila sam ostati još nekoliko minuta....
No to više nije bilo moguće, jer mi je u sobu uletio mlađi brat i njegov je glas odmah ispunio prostoriju.
„ Sister, jel su kod tebe možda završile moje čarape...one sive sa nike natpisom sa strane ? !!“
„Ne, reci da nije istina, reci da mi se pričinja taj mali piskutavi glas...“ razmišljam u sebi.
Mogla sam osjetiti njegov zadah plizu mojega uha „ Alo, čuješ ti mene? “ Polako otvorih umorne kapke kako bi se uvjerila da to nije san.
„ Već sam se ponadala da me opsjedaš samo u snovima“ Mrmljala sam sebi u bradu. „ Ah, vidim da ti nije dosta što moje savršenstvo vidiš danju, nego mu se još i noću moraš diviti“ Zavijao mi je na uho dok se nije prebacio na kompjuter što je stajao na ulaštenom drvenom stolu. „ Ti malo čudovište, dali je tebi jasno koliko je sati?“ Mrzovoljno sam upitala rastežući se i trljajući oči.
„ Urm... točno 7:35! “
„Molim??? .... 7:35!!!!!“ Zaprepašteno sam ponovila. „ Zakasnit ću u školu!!“ Razmišljala sam na glas trčeći prema ormaru. „ Van iz sobe! “
„Hey, hey....nisam li ti ja rekao koliko je sati... trebao sam te ostaviti da se izležavaš u krevetu ! “
„ Moram se obući! “ Ljutito sam govorila gaseći kompjuter.
„ Dobro, i šta bi ja sad trebao?“
„ Izaći van, derište malo....kad si zadnji put oprao uši? VAN!!“
„ Ok, ok... al' morat ću danas svratiti u tvoj ormar po svoje čarape...“ Govorio je mašući rukama po zraku. Uputila sam mu pogled što je u ovom trenutku značio više no riječi i uskoro sam ostala sama u sobi. Sve se odvijalo brže no obično, i već sam letila niz stube svoje kuće. Bilo je oko 7:55, dakle još 5 min prije početka nastave. Trčala sam što sam brže mogla i stigla točno kada se školsko zvono oglasilo i odzvonilo hodnikom. Sjedila sam na svom mjestu hvatajući zrak.
„ Ej Freya“ Čula sam glas svoje prijateljice Doreen. „ Što se tebi dogodilo?“ Upitala me uz osmjeh.
„ Ne pitaj“ Odgovorila sam brzo vadeći bilježnicu i knjige iz torbe.
Primjetila sam kako u učionicu proviruje mala čelava glava profesora iz kemije. Popravljajući naočale nabijene na nosu došetao je do svog stola i pročistio grlo te počeo sa svojim predavanjem. Nitko nije previše obraćao pozornosti na njegov govor ili ono što je bijelom kredom bilo otisnuto na ploči. No čini se da mu to i nije mnogo smetalo. To je bio jedan od onih profesora kojemu je samo bilo stalo da odradi svoje predavanje i ode kući.
„ Jesi primjetila novu učenicu?“ Upitala me Doreen.
Nisam primjetila nijedno novo lice u razredu te sam prešla pogledom preko svih klupa i tek u zadnjoj shvatila na koga je mislila. Bila je to djevojka sitne građe. Plava, ravna kosa spuštala joj se niz leđa, a duge šiške pomalo su joj prekrivale kestenjaste oči. Bila je ukočena i držala se posve po strani. Na sebi je imala tek jednostavno bijelu košulju i izbjedjele traperice. Imala je ozbiljan izraz lica.
„ Zove se Maiden. Doselila se iz nekog malog mjesta. Nisam zapamtila ime. “ Šaputala je tiho , da sam ju jedva razumjela. „ Aha...“ Samo sam potvrdno klimnula. Bilo je nešto neopisivo u njoj. Kao da sam je već vidjela prije negdje. „ Kaže da nikad prije nije bila u blizini....rekli su da je došla iz neke udaljene zemlje“ Nastavila je Doreen šarajući po koricama nove bilježnice. Tada mi više ništa nije bilo jasno. Ja nikada u svojih 15 godina života nisam napustila državu, a ona nikada nije bila ovdje? Bilo mi je poznato lice, znala sam da ovo nije prvi put da je vidim....ali odkud? Odkud je poznajem?
( napomena: ovo je izmišljena priča, nema veze sa mojim stvarnim životom)....
